delirij

adresa novog bloga:
ludaapandora.blog.hr

jer tako hoće srce moje... ali ne i mozak. on je taj kontrolor koji kaže stop. ne dopušta da se moji osjećaji razviju zbog jednog pretjerano egoističnog straha. straha od odbacivanja. straha da ću ja biti jedina koja voli ili tkoznaizkakvog straha. po prvi puta u životu pronašla sam osobu koju smatram vrijednom svoje ljubavi, onako za ozbiljno. i sve se krene razvijati, i što on meni napravi. kaže - STOP. i ja pobjegnem. u biti napravim glupost, ali nema veze. samo mi predstoji slijedećih nekoliko konfuznih dana dok ne dočekam toliko željeni rasplet. još bi nam mogla desiti se ljubav - desiti velim, ali ja ne znam da li da je želim ili ne želim.
možda ja jednostavno volim biti zaljubljena. onako dječije. jer ja sam uistinu veće dijete nego ikada do sad. studiranje te nekako pomladi. preispita sve dotadašnje spoznaje i shvatiš koliko si zapravo malo kotačić u cijelom tom sistemu i kako nikada nećeš posjedovati Znanje.
zaljubljenost. čežnja za tako poznatim licem. žudnja.
žudnja nije ni težnja za zadovoljenjem, niti zahtijev za ljubavi; nego razlika koja proizlazi kada se prva oduzme od druge. ako mi znamo da je nešto konstitutivno odsutno, onda mi to nešto samim svojim znanjem činimo prisutnim...

priznati...
što to?
to da sam prestala pisati, iako nisam to željela. jednostavno se dogodilo. možda je vrijeme da ponovno krenem.
tko to zna? hladno vrijeme je stiglo, aha...
čudno je kako te nestanak drage osobe promijeni. čudno je kolika pustoš ostaje.
odrastanje mi se ne sviđa. ne želim ući u taj svijet. odbijam.
ne želim da me zamara svakodnevno postojanje i zemaljske stvari. ne želim biti odgovorna. ne želim...
a opet bez toga ne mogu.
čudno neko doba, čudno neko vrijeme. čudni neki ljudi. odvratna prezrena masa.
a opet toliko čudesnih stvari.
ambivalencija mi je srednje ime.
vodenjak i lav.
ne želim misliti.ta stvorena sam da živim, a ne da mislim. ali lijepo mi Hesse kaže, ako neću misliti zamijenit ću tlo s vodom i utopiti se....
kažu da je to lijepa smrt.da utoneš u boje i slike koje mozak stvara u nedostatku kisika... samo, koliko još traju slike prije nego otploviš u nepovratno crnilo?

tamna noć upija moje strahove, mane i nedostatke... ali ujutro zrake sunca upadaju u moje oči osvjetljavajući sve moje probleme... ostajem gola, sama u iščekivanju novog mraka... u mom odnosu s majkom ostali su preduboki ožiljci, rane koje ne zarastaju... ne uspijevam se suočiti s njima, ne mogu ih izbaciti iz svoje glave...nestalo mi je sigurnog tla pod nogama, uzdrman mi je cijeli svijet... nema više ničeg u što vjerujem... ogorčena sam. nema riječi utjehe. ja sam propali slučaj. samo to i ništa više... za mene nema uzdizanja na ljestvici, ja sam taj bezdan, to vječno dno... željela sam postati netko, ostaviti neko sjećanje koje će me nadživjeti, ali samo sam se još brže osudila na propast... ništavnost stvara ništavilo... riječi mi ostaju nedorečene u mozgu i zapinju tamo, sve stravične misli u kaotičnom i nelogičnom vrtlogu naviru na moja usta i ostaju se pjeniti u bjesnoći... ti napadi su siloviti, guše me, stežu omču oko mog vrata... nije me lako razumjeti niti objasniti... ni sama sebe ne razumijem... fali mi neproživljeno djetinjstvo, lijepa sjećanja koja nemam, ljubav oca i majke - nedostatak svega toga ostavio me trulom i praznom iznutra...gotovo da mogu osjetiti kako propadam i radije biram smrt... više ne uživam u životu, postalo mi je muka od svih sitnica koje su me nekad veselile... razočarana sam, najviše sobom... kako sam uspjela postati toliko drugačija od svega što sam ikada željela biti? nepotpune psihe nesposobna sam se promijeniti... ne shvaćam koji je točno taj izdajnički trenutak u kojem sam prestala vjerovati, ostala bez ciljeva i snova... izgubila sve... puna sam tjeskobe... želim samo da ih moja smrt boli kao što mene boli moj život... mogu osjetiti crve koji iznutra izjedaju moje tijelo već dugo mrtvo... vjerojatno ću biti samo još jedan broj na hladnom, ukočenom nožnom prstu na stolu u nekoj mrtvačnici. sasvim nepoznata i obična... boli svijest da sam mogla biti netko, a postala sam pepeo kojeg raznosi vjetar... svugdje pomalo, nigdje zastvarno... negdje mora biti moja oaza, moj lažni privid sreće... ja sam samo slobodan duh prognan u beskraj vječnosti da luta... i umorna sam iz dubine svog ništavila... svijet je prokleto okrutan... umirem prerano... ja ne želim umrijeti... želim da me netko probudi iz ove agonije uništenog sna koji se pretvorio u najgoru noćnu moru... alarm vrišti da nešto nije u redu, a preslaba sam započinjat promjene... i što mi sad vrijede suze? prazno mjesto na krevetu sjeća me na jedino biće u mom životu koje ispunjava moj život bojama... na mojim usnama još odzvanjaju njegovi poljupci... pogled pun čežnje upućen mobitelu... zvoni... poruka... možda ipak nije prekasno za mene? možda se vrijedi boriti? okupana blaženstvom prisutnosti njegova duha vraćam se u sadašnjost... možda ipak pokušam ponovo... možda bude bolje... možda mi nešto i uspije... eh... možda

osjećaj gorčine izjeda me. plačem... oni ne razumiju moju bol promašenog života... sve, baš sve što sam mogla postići odbacila sam zbog njega,a on je odbacio mene... ja, koja sam najviše obećavala, zapela sam u blatnom dnu močvare svog života, postajući to vječno dno, taj bezdan... tješe me površnim riječima jer me ne shvaćaju, ne čuju moj vapaj upomoć... tihi jecaji u nemirnoj noći prolaze nezapaženo jer svako jutro navlačim masku sreće, ne želim im pokazati koliko me stvarno povrijedio... uostalom još sanjam našu zajedničku bajku koju smo skupa pisali i nadam se da će mi se jednom vratiti... nada zadnja umire...
jednom, mi smo tvorili našu nevinu egzistenciju, sami protiv svih... on je bio onaj osjećaj u mojoj utrobi koji me izdizao iz ove realnosti, razlog zbog kojeg sam postojala, ona skrletna suza u mom otrovanom srcu, moj zrak... samo sam htjela biti što bliže njemu, osjećati se dijelom tog njegovog nestvarnog, izopačenog svijeta...on je bio umjetnik koji me stvorio, prstima isklesao moje tijelo, nacrtao mi lice i udahnuo dušu, osjećaje koje prije nisam poznavala. on me spasio od mene same, dao mi novi identitet, novu sigurnost, pokazao mi svijet rajskih osjećaja i sreće; potom je otišao... uz njega sam po prvi put osjetila jačinu ljubavi i osjećaj pripadnosti, on je znao točno što treba reći ili učiniti u tom trenutku da me usreći... srušio je cijeli moj svijet svojim odlaskom, ostavivši me na mokroj travi... čak je i nebo plakalo, znalo je da se on više neće vratiti, otišao je zauvijek... kiša miluje moje lice, bol izjeda dušu, sanjam poljane naših snova, našu nerođenu djecu cjelivam po bucmastim obrazima... znam da ćemo jednom opet biti skupa, da ćemo opet tvoriti onu istu nevinu egzistenciju, sami protiv svih...vjetar nosi miris borova i mora, vraća potisnuta sjećanja toliko stvarna, a opet tako daleka...i što mi sad čine suze? vraćaju me u prošlost... on je pored mene, onakav kakav je bio kad smo se upoznali, prilazim mu, želim mu dotaknuti ruku, ali ne mogu... on je samo halucinacija koja se rasplinula kao magla... kapi kiše vraćaju me u stvarnost, miješajući se sa slanim suzama na mom licu... sve je među nama ostalo nedorečeno, ostalo je još nedovršenih snova, planova za našu budućnost...više nemam poticaja za život, kao biljka sam, vegetiram, puštam život da prolazi ne obraćajući pažnju na stvari koje su me nekad uveseljavale...bez njega ništa nije isto. mjesec obasjava stazu kojom hodam, ni sama ne znajući kamo... tražim ga u krošnji drveća, dozivam... uzalud... on je zbilja zauvijek otišao... neće mi pružiti ruku i obnoviti našu sreću...neće se pojaviti ni od kuda i povratiti kraljevstvo...
uspjela sam doteturati do kuće, nadajući se sigurnosti i toplini doma, ali prevarila sam se! zatočena u četiri zida, osjećala sam se još gore... boljela me ona rupa u srcu koja je ostala zjapiti nakon njegove smrti... praznina je širila otrov cijelim tijelom... tražeći smisao u besmislu, pisala sam njegovo ime skrletnom krvlju po sniježnobijelim pločicama... shvatila sam da mi bez njega život ništa ne znači... s njim, ništa je bilo sve, a bez njega sve je ništa... htjela sam okončati svoj život, tako da opet budem s njim, stopljena u vječnosti; ali nisu mi dopustili, spasili su moj bijedni život... moja se agonija nastavlja, a ožiljci prerezanih žila podsjećaju me na još jedan u nizu neuspjelih pokušaja stvaranja vječnosti i na odurnu prolaznost... treptaj nade blista u mom biću, skrhanom od boli... dok on sniva svoj vječni san, nada je moja utjeha, moje utočište... nada je san budnih...

zbilja volim čitati... književnost je nešto bez čega ja ne bih bila potpuna, bez knjige mi je teško zamisliti moje postojanje... ali neke stvari me zbilja rastuže... tipa lektire... balade petrice kerempuha... balade su genijalne, krležine misli snažne , oblikovane i ostavljaju tragove - ali nerazumljive su mi! za jednu baladu od neke stranice i po trebam sat vremena za potražit u rječniku (koji se naravno nalazi na kraju knjige) riječi koje ne razumijem , a koliko ih ostane neobjašnjeno... ok , ok nešto ipak i shvatim, ali balade su pisane baroknom kajkavštinom pod utjecajem rječnika kojeg je izdao Belostenec kad se još formirao standardni jezik! ni kajkavci ih ne razumiju u potpunosti , a kako ću onda ja koja sam dalmatinka po krvi i puno mi je bliže čakavsko narječje iako živim u zagrebu? zašto se nešto ne poduzme u vezi s tim kad nam već reformiraju cijelo školstvo? ne kažem da izbace ključna djela s repertoara, samo da im udahnu dušu suvremenosti... uz tu arhaičnu pjesmu mogli bi napisat njezin prijevod na suvremeni hrvatski , jer i sam dijalekt je dovoljno težak za čitanje , pogotovo iz baroknog doba...
ima nekoliko tih balada koje mi se prejako sviđaju, a ne usudim se bilo šta o njima reći kad ih ne razumijem u potpunosti ! možda sam nekoj nepoznatoj riječi pridodala značenje koje podsvjesno želim da ima , a ta riječ može značiti nešto sasvim drugo... što je pisac time htio reći? zašto nam profesori kažu da to pitanje nije u redu? znamo da je pisac rekao to što je htio reći, ali nije sasvim rekao - on se izrazio riječima, te riječi na nas stvaraju neki dojam, pisac je možda u njima vidio neki drugi dojam i mislio da će isti takav riječi stvoriti u nama... zato mislim da nije neispravno pitati što je pisac htio reći jer mi o tome možemo samo nagađati, a što je rekao tj. izrazio možemo svi pročitati..

riječi... najmanje jezične jedinice koje imaju cjelovito značenje... skup slova , ponekad jedno jedino slovo i dijakritički znak... koliku snagu to može imati? fizičko objašnjenje snage glasi : snaga je rad uložen u nekom vremenu... ako su riječi rad , a vrijeme je neodređeno , njihova snaga je nepojmljiva...
tijekom dana izgovorimo gomilu riječi. naravno, nisu sve riječi jednako važne niti jednako snažne... ne mijenjaju sve riječi nečije živote. neke nas rastužuju , neke nam uljepšavaju postojanje... za sve ljude najvažnije su dvije malene riječi koje svi dobro znamo - "volim te"... one imaju snagu koja traje beskonačno, okrene se oko sunca i lupi nas u glavu... uvijek ih rado čujemo; ponekad ih se pribojavamo jer ne znamo što će se dogoditi kad ih prvi put drhtavo šapnemo novom ljubavniku na uho...hoće li nas prezreti, srušiti naš svijet ili će nam uzvratiti osjećaje? Schopenhauer je smatrao da nikada ne možemo biti toliko sretni kad nešto dobijemo , koliko ćemo biti nesretni ako to ne dobijemo. bol... najsnažnija riječ. najveću snagu, zaista, imaju one neizrečene riječi jer ostavljaju vječnu nedoumicu o tome što se moglo dogoditi. one zauvijek mijenjaju naš svijet, ostavljaju nam pitanja i osjećaje pomiješane u glavi, nejasne i zgusnute poput londonske magle...kad sam sama, često razmišljam o sebi, o svijetu, o događajima - tisuće riječi prolazi kroz mene, misli teku iz moje glave ostavljajući me praznom i zbunjenom... najgore se suočiti s riječima! pogotovo ako donose lošu vijest poput one o smrti nekog bliskog. te riječi imaju razornu snagu, devastiraju primatelja poruke. zatim kreće kajanje za sve ružne riječi koje smo izrekli pokojniku, za sve riječi koje su izazvale svađu , sve neizgovorene lijepe riječi...smrt... ta riječ ima zastrašujuću snagu, prizvuk nepoznatog, zadah bola... to je jezivi ključ koje spaja beskonačnost i prolaznost, veže ljudsko i nebesko, ostavlja nevjerojatnu prazninu u ljudima, zauvijek odnosi jedan dio njih... mi ne prestajemo voljeti neku osobu samo zato što je više nema. dok tugujemo, riječi stranaca nas zmijskim ujedima ubadaju u srce... čini se krivo i ironično da nam neki stranac govori da će biti sve u redu, da vrijeme liječi sve rane ... iako znamo da neće , znamo da nikada više neće biti isto, nikada više nećemo čuti tu osobu kako se smije, više je nećemo moći upitati za savjet, jednostavno zagrliti ... nedostajat će nam i onaj dio nas koji je bio rezerviran za nju , oni osjećaji koje je samo ona mogla pobuditi , dio koji je umro s njom... ponekad dodiri govore više od riječi. u takvoj situaciji jedan zagrljaj ima puno veću snagu od gomile ispraznih riječi... no, kako odrediti granicu između riječi? koje su prave, a koje krive? iste riječi u različitim uvjetima zvuče drugačije i mogu potpuno različito značiti, imati različitu snagu... riječi nepoznatog književnika, nakon što postane poznat dobit će veću snagu jer će utjecati na više ljudi , nastanit se u više ljudskih srca i duša... i kako izmjeriti snagu pojedinih riječi?
za mene, kao buduću profesoricu hrvatskog jezika, riječi imaju neopisivu snagu! one su cijeli moj svijet. zapravo, ne samo moj svijet!
riječi jesu cijeli svijet. da ih nema, ne bi postojao niti jezik kao apstraktan sustav znakova i pravila po kojima se ti znakovi kombiniraju, ne bi postojala komunikacija ! što bi nas onda dijelilo od majmuna i one životinjske osnove? da nema riječi, ne bi postojala granica između ljudi i ostalog svijeta. razmislite sad koliku snagu imaju riječi! neopisivu!

prijateljstvo ...
ugasiti se ne može , kao ni vječna vatra gnjeva koja čeka da izgori.
nitko ne može dotaknuti tu unutarnju tajnu.
nema ni početka ni kraja , kao beskonačan svemir , zapravo ima početak koji traje vječno ...
man fae

svatko od nas se bar jednom susreo sa smrti nekog njemu bliskog ili zamislio kako bi bilo umrijeti. mislim da nas ne plaši toliko taj sam čin umiranja , nego upravo to što je nepoznato što će biti s nama kad umremo. da se obrane od smrti ljudi su izmislili besmrtna bića- vampire , nastoje postići nešto po čemu će ih se pamtiti , zamislili su religije kao obranu od ideje da kad umremo ništa od nas ne ostaje , da sve prestane za nas u tom trenutku... kršćanstvo vjeruje u vječni zagrobni život duše u raju , neke religije zagovaraju reinkarnaciju , ali nitko zapravo ne zna... smrt je za nas trenutak koji veže prolaznost i vječnost , jezivi ključ koji zatvara jedna , a otvara druga vrata. smrt je dokaz nesavršenosti prirode i koliko god se mi pomirili sa idejom smrti , ona nas uvijek zatekne i ostavi bespomoćne. ona je jedini serijski ubojica kojeg ne možemo uhititi i osuditi na smrt. zamisli ironije , smrt osuditi na smrt. smrt nekog bliskog ostavlja u nama prazninu , dio nas umire s tom osobom. Epikur je rekao da nas se smrt ne tiče , jer dok ima nas nema smrti , a kad smrt dođe onda više nema nas. time je htio reći da nikoga još nije mučilo to što je mrtav, jer kad umremo ovaj svijet nas se više ne tiče , nismo više dio njega. književnik J.Tannery se upitao zašto se čovjek više boji smrti nego života. to je pitanje izraženo kod svih samoubojica : jesu li hrabri jer su sami sebi oduzeli život ; ili su kukavice jer se nisu mogli suočiti sa životom pa su pobjegli u smrt tražeći u njoj spas u vidu prestanka sadašnjeg života. Schiller je rekao da nešto tako univerzalno kao smrt ne može biti korisno. mislim da se ljudi toliko boje smrti jer je to za njih promjena , nešto novo , a ljudi se uvijek boje promjena kad jednom zapadnu u kolotečinu... bojimo se smrti nekog bliskog jer je to promjena našeg života , više nema te osobe , bojimo se umrijeti sami jer ne znamo što nas čeka "s druge strane". mora li biti nešto ili je to jednostavno kraj? je li naš život besmislen, kad ćemo ionako na kraju svi umrijeti? ne želim u to vjerovati. život je kao Las Vegas! kockarnica na kraju uvijek pobjeđuje , ali to ne znači da se nismo dobro zabavili... čovjek teži besmrtnosti , borimo se i negiramo smrt iako je ona prisutna. umjetnost je način borbe protiv smrti , da nešto ostane za nama , da nam ime ostane zapamćeno , da se zna da smo jednom bili tu... religija , kao i umjetnostbude u nama vjeru u vječnost duše kako bismo vjerovali da naš život ima smisla. filozofija se suočila sa smrti kako bi nas potaknula da razmišljamo o svom životu , smislu života dok smo ovdje na Zemlji , a ne da se brinemo o smrti jer , kako Epikur kaže , dok smo mi tu , smrti nema. a kad smrt dođe, onda nas više nema. dakle smrt nas se ne tiče....

in memoriam svim mojim mrtvim prijateljima ...
SOAD : People all grow up to die , there is noone here but me!

ja,ja,ja i opet ja! svuda ja! egoistično, zar ne? Ja, čak i u školskoj zadaći, doduše ovdje mogu i ne moram biti ja. ovdje mogu svašta izmisliti, stvoriti svoj zamišljeni, savršeni svijet. napisati bajku svog života. ta bajka bi najvjerojatnije započela retoričkim pitanjem koje je postavljeno u naslovu. tko sam ja? zar se od mene zbilja očekuje odgovor? pa na njega čak ni veliki filozofi nisu pronašli odgovor. pokušat ću. mi zemljani ,svi imamo neku viziju o tome tko smo, odakle smo i koja nam je svrha.
ja sam biće, točnije čovjek, koji naseljava zemlju. dovoljno sam star da razumijem promjene oko sebe i u sebi. spol nije važan, kao ni godine, vrijeme, prostor - zašto se ograničavati zemaljskim mjerilima i civilizacijom? obično u mom jeziku prevladava muški rod, pa ću i ja pisati u muškom rodu , ponekad u ženskom , ovisno o mojim transformacijama. imam vrlo slobodan um. moj um me karakterizira kao jednu ideju. i to ne bilo kakvu ideju , već ideju koja ima svoje misli, volju , život... živi u meni, oko mene, svuda... ništa me ne može zaustaviti ! u ovom zemaljskom obliku, ja-ideja , dobila sam oblik i ljudska ograničenja. razumska tj. spoznajna barijera mi ne dopušta pojmiti veličinu svijeta, beskonačnost , mogućnost da istovremeno sa mnom živi još tridesetak verzija moje ideje. svaki put kada sam trebao odlučiti nešto, razumski dio moje zemaljske ideje odlučio se za opciju u kojoj živi sada na zemlji, ali ostale opcije moje ideje žive u nekom drugom, paralelnom svijetu ili svijetu snova. snovi su moje carstvo. u njima vladam, upoznajem svoje najskrivenije misli, želje, potrebe... kao dijete više sam sanjao, razlike između mene i ostale djece nisu bile toliko izražene. sada sam bolno svjestan te razlike. vidim je toliko jasno da je gotovo mogu dotaknuti. razlike su započele pubertetom u kojemu se moje tijelo formiralo prema spolu kojem pripada. ja kao ideja nemam spolno određenje, ali zemaljski uvjeti su mi nametnuli mnoga ograničenja : ugurali su me u ovo sitno tijelo, ograničili misli, sposobnosti i osjećaje, očovječili su besmrtnost , zauzdali me i zavezali okovima gravitacije tako jako da ne mogu pobjeći. već tisućljećima sam zarobljen u mračnoj rupi prostora i vremena, koju kao čovjek doživljavam kao sadašnjost. više ni ne pamtim koliko ljudskih preobrazbi sam doživio, proživio toliko života... razlike su sada tako velike, tako duboke... moje misli, ideje pripadaju meni, ne slažem se s većinom, izgrađen sam karakter. ja sam individua , izgubljena i otrgnuta od svog prvotnog postojanja. ne želim ići već isprobanim stopama samo zato što je lakše, odbijam zatvoriti svoj šareni izlog ideja i ući u slijepu ulicu. želim da me vide, da me čuju; želim hodati, a ne da me vuku ;letjeti na svojim mislima. želim vrištati iz sveg glasa i mirisati borove. želim ljubiti iz sveg srca i bolno jecati na sav glas. želim biti ja, sa svim svojim apstraktnim oblicima, s manama i s vrlinama. želim se čuditi i ostaviti trag za sobom, prije svog nestanka...
sada, upravo ovog trenutka, ja sam materijalizirana ideja, sa svojim novim idejama, mislima... ja sam osoba. ja sam netko. ja sam djevojka koja ima 18 godina, živi na jednom zemaljskom kontinentu, u jednom gradu. idem u jednu školu, imam neke poznanike, prijatelje i spoznaju da sam dio nečeg većeg. ja sam posrnuli anđeo, pali Bog. ja sam u svemu i sve je u meni. ja sam sve što postoji, i sve što postoji je ja. ja sam... ja sam nalet vjetra u kosi i miris borova, ljubičice u travi i jež u moru... ja sam zatvoreni svijet, svijet u malom , svijet za sebe...

petak 31.3.,dan kad mi se srušio cijeli svijet, pa čak i windowsi... strašno... kad ti jedini san padne u vodu... kao zbog napretka,kažu, bolonjski proces donosi nove mogućnosti...bla bla... kaži sve je u redu, mi smo najbolji na svijetu,a nije amerika!!!!!... od ove godine po novom ne mogu studirati kroatistiku dvopredmetnu kao nastavnički smjer...svi ostali jezici dvopredmetni su za nastavnički smjer... pa da nisam pehista? ne daj mi da vidim ,ovo nije svijet za nas !
šta da ja sad radim sa sobom? strašno... suze miluju moje lice i pružaju utjehu u boli... nešto će se već naći... glavom kroz zid... krenut glavom kroz zid, ništa drugo nije ostalo kad ne ide sve ponovo... genijalni svadbasi...i urban... kad bi me netko htio u bend i ja bi pjevala...a ovako moram na fax, odlučiti između lakšeg i težeg puta, ma u biti oba su možda teška, možda neću moći polagati razliku pa mi je bolje uzet jednopredmetnu kroatistiku? baš sam se mogla roditi godinu ranije... sve su zasrali... prokleta država... sve te misli zbrkane u mojoj glavi... hrpe riječi kojima ne razaznajem smisao... bol, prejaki bol, krhotine jednog sna... sve je nestalo,sve je progutala tama... kao fenix ustajem iz pepela, gola,jača i spremna na krvavu borbu kojom ću izboriti svoj komadić neba i sunca...

svi smo slični , a opet tako različiti... svatko na svoj način... svi smo stvoreni kao individue i bolje je ostati vjeran sebi nego potpuno se uklopiti u kolektiv društva , slijediti nepisan zakon mase... naravno , u nekim stavovima i situacijama treba se prilagoditi , ali ipak ostati dosljedan sebi... često me muči zašto ljudi, kad su već stvoreni tako posebni , žele biti sličniji drugima??? ne trude se upoznati i spoznati sebe , nego slijepo slijede zakon mase... cijenim ljude koji se ne boje na glas reći svoje mišljenje koje se razlikuje od drugih , koji se ne boje misliti svojom glavom... ali, nažalost takvi ljudi nisu baš najbolje prihvaćeni u društvu , ljudi ih se boje ili gledaju na njih s nepovjerenjem jer većina je navikla pokoriti se zakonu mase , ići već isprobanim putem , slijediti tuđe stope i učiti na tuđim greškama... trebalo bi biti drugačije , svi ljudi su stvoreni i rađaju se različiti ... ne postoje dva identična drveta , životinje , stvari ... trebala bi se poštovati upravo ta razlika između ljudi , njihovih mišljenja i doživljavanja ... jedno od temeljnih ljudskih prava je pravo na vlastito mišljenje , pa čemu onda ugnjetavanje zajednice da se prilagodiš , čemu ti okovi jednoličnosti ? čitati knjigu ili pogledati film? uvijek izaberem knjigu , film je kopija kopije, sjena sjene ... tuđe viđenje već napisane knjige za koju nitko ne garantira da ću je ja doživjeti na isti način. čak niti jednojajčani blizanci nisu isti... mi kroz život pokušavamo postati ono što od nas očekuju naši roditelji , oni nas formiraju od samog početka prema modelu i prilagođavaju zajednici... oni koji se izdvajaju iz zajednice obično su izopćeni , poslani u ludnicu ili proglašeni ispred svog vremena (neki i spaljeni na lomači) ... jesu li luđaci zapravo jedini ispravni ljudi a mi smo svi ludi u svom sljepilu da ispunimo normu , rodimo djecu , prođemo već ucrtanim putem samo zato jer je tako lakše? što manje znamo i pitamo lakše se provlačimo kroz život - manje nam je dosta za zadovoljstvo... najčešće materijalne stvari... život mu nije ispunjen dubokim mislima ali on je član društva , dok će izdvojenim ljudima ta zajednica nedostajati i što će više spoznavati sebe to više mana će otkriti.. mi ljudi skloni smo samodestruktivnosti i ne priznajemo si dobre strane... u ogledalu ćemo prvo primijetiti svoj nedostatak i pokušat ga prikrit , nego prednost koju treba istaknut... Ja se ne sramim biti različita! štoviše trudim se biti različita...ne želim se ozgubit u kolotečini i sivilu života , želim mućnuti svojom glavom o razlozima zbog kojih nešto činim. želim zauvijek sačuvati bar zrnce dječje mašte i vjerovati u sebe čak i kad me se svi odreknu , braniti svoj stav... i sačuvati svoje prijatelje , rijetke i posebne ljude koji se ne boje to pokazati...

vrlo potresna misao koja govori da zapravo ništa nije onakvim kakvim se čini. sve je zapravo produkt ljudskog shvaćanja koje može biti krivo. ako nešto izvadim iz konteksta, može poprimiti sasvim novo značenje... filozofija mi je vrlo zanimljiv predmet... u početku ljudi su vjerovali da je Zemlja ravna ploča. prihvatili su takvo objašnjenje jer im je bilo jedino ispravno iako nas osjetila varaju - Zemlja je okrugla , tj. danas ispada da je sferoid. sve je relativno i mijenja se iz dana u dan novim otkrićima, spoznajama... i mi se mijenjamo iz dana u dan... ljudi su očiti primjer relativnosti, jednom će biti toplo, a drugome hladno u posve istim uvjetima... sve što gledamo , mirišemo , dodirujemo je subjektivno. ništa nema samo jedno rješenje , niti samo jedan ispravan put do njega... često me muči da li drugi ljudi jenako doživljavaju neku boju , zvuk kao ja , percipiram li ja stvari ispravno? koja je granica između ludosti i genijalnosti? u glazbenoj mi je profa stalno govorila da ne držim violončelo ispravno, a meni je moj način bio toliko bolji, ispravniji i lakši! na kraju krajeva, tko je paganiniju govorio da ne svira genijalno? u ništa ne možemo biti apsolutno sigurni , možda je upravo to ono što otvara novu mogućnost koja automatski otvara novu i tako u nedogled... je li ova naša stvarnost jedina stvarnost? zamislite da svaki put kad ste donjeli jednu odluku , ostale opcije žive u nekoj drugoj dimenziji... koliko bi svjetova postojalo... ljudi pripadaju istoj vrsti , ali su međusobno tako različiti da rijetko postoje dva ista mišljenja o potpuno istoj stvari... u mojoj glavi često su moja mišljenja podijeljena... grozna antinomija... mobitel je za neke nužno zlo dok drugi bez njega ne mogu zamisliti život... mobitel je relativno dobra (ali korisna) stvar... izbor mobitela, jednako kao i izbor glazbe , odjeće , društva je subjektivna stvar. jedan izbor ne isključuje u potpunosti drugi... zašto bi svaki izbor bio konačan... zašto se ograničiti , zatvoriti zidove vlastitog svijeta... jedno ne ograničava ... sve je relativno i zato postoji sposobnost mišljenja , izbora i vjerojatno razvoj cjelokupnog čovječanstva...

ja... nekad sam mislila da nikada neću doživjeti sreću... bila sam ogorčena, bila sam bezdan,vječno dno... izgubila sam sve,stravične misli prolazile su mojim mozgom u vrtlozima bjesnoće... ti napadi bili su siloviti, gušili su me, svakodnevno sve više stiskajući omču oko mog vrata...bilo mi je muka od svih sitnica koje su me prije veselile, željela sam da ih moja smrt povrijedi kao što su oni mene povrijedili... bila sam trula i prazna iznutra , izgubljena u kolotečini... a onda se pojavio on, moj princ na valovima glazbe... replika mene iz davnih dana, pun životne vedrine koju je prenio na mene. spasio me iz mog pakla... naučio me da mogu voljeti... ostao je uz mene... vratio mi vjeru u cijeli svijet. po prvi puta u životu sretna sam. Ja sam sretna!!! toliko da me ništa više ne može povrijediti. voljeti je lijepo. volim te svim srcem pile moje malo!!!!! bit ću uvijek tvoja....